Pod uticajem prethodnih dešavanja, o kojima Vam je već pisala Teodora u prošlom postu, javila se potreba za pričom o ulozi oca u odrastanju svake devojčice, kao i o posledicama koje ostavlja neprisutna očinska figura na ceo život jedne žene.
Biti žena na Balkanu podrazumeva u najmanju ruku svedočenje, ako ne i lično iskustvo, fenomenu odsutne ili nedostupne očinske figure.
U teoriji duboko ukorenjene patrijarhalne vrednosti su tu da budu glavni krivac, ali u praksi one su nešto mnogo opasnije – opravdanje. Na našim prostorima neprisutnost muškaraca u porodičnim i društvenim kontekstima se ne smatra problemom koji treba rešiti; već činjeničnim stanjem koje se treba prihvatiti.
I bez ovakvog okruženja koje žene gaslightuje da problem ne postoji, teško je rečima opisati prazninu koja ostaje u ženama kao posledica neprisutnog oca. Neke žene je postanu svesne i na različite načine rade na prihvatanju i razumevanju te praznine; dok neke provedu život osećajući da im nešto nedostaje, ali nikada ne shvate šta.
Sve počinje sa pubertetom. U tom momentu kada nas sve obuzme million stvari: hormoni, novi nivo svesti i samospoznaje, seksualnost,… najosetljiviji/e smo na povratne informacije iz okoline. Devojčice u ovom periodu, kao i dečaci postaju svesni/e svog tela, promena na njemu, svoje seksualnosti. Postoji jedna ključna razlika, a to je stigma koja je vezana za žensku seksualnost. Neretko je da u ovom periodu očevi koji su i bili prisutni do tad se udalje od ćerki (u prethodnom postu možete naći više o ovoj temi). Razni su tu izgovori, od toga da se jednostavno ne razumeju dovoljno u to što im se dešava do toga da je čudno da budu bliski sa ćerkama koje postaju žene. Iako se predstavlja kao totalna suprotnost od toga – ovo jeste seksualizacija!
Šta se dešava sa devojčicom od koje se otac udaljava zato što je dobila menstruaciju ili joj rastu grudi? Šta se dešava sa devojčicom koja ni do tada nije imala prisutnog oca?
Ona je usamljena u osećaju da je sada žena, biće koje je okarakterisano isključivo njenim telom. Ona je očajna za konekcijom sa očinskom figurom.
Potreba za ovom konekcijom i nedostatak iste zamućuju shvatanje devojčica šta im je potrebno. Tako potreba za ocem postaje potreba za muškarcem. Možemo pričati o terminu daddy issues, koji je takođe bolesno seksualizovan. Devojčice bez zdrave konekcije sa očinskom figurom će često razviti problematične navike (ovo nije pravilo jer zavisi od brojnih faktora okoline, prisutnosti podrške ili neke druge muške figure, takođe zavisi i od samog karaktera, neke devojčice nikada neće ispoljiti ovakvo ponašanje zbog npr. strogog vaspitanja, ali će patiti na drudge načine). Jedno je sigurno, postoji praznina koja vapi da bude popunjena.
Često će muškarci od interesa za ove devojčice biti muškarci stariji od njih. Tu dolazimo do onoga što je mene najviše lično zabolelo kod priče iz prethodnog posta (pedofilija). Ono što odrasli ljudi bez naprezanja shvataju kao bolesno i problematično ove devojčice ne vide kao takvo. One vide priliku da ih neko prihvati, da prihvati to što su odrasle, što su žene. U okruženju koje ih seksualizuje i šalje im poruku da ni jedan drugi način konekcije sa njima nije moguć one to bukvalno shvataju.
Pored toga što je njihovo telo stigmatizovano, stigmatizovana je i njihova potreba za užitkom. Ovo je nešto što pedofili dobro znaju. Masturbacija je već sama po sebi tabu tema, ali koliko god da je tabu kada su muškarci u pitanju sto puta je više tabu kada su žene u pitanju. I ovde pričam o odraslim ljudima, a zamislite onda tek kada su tinejdžeri/ke u pitanju. Tinejdžerske godine jesu godine kada počinjemo da shvatamo da nam neke stvari prijaju na određeni način i počinjemo da razmišljamo o tome šta to znači. Pomešajte stigmu vezanu za žensku masturbaciju, potrebu za istraživanjem sopstvenog tela kao i nejasnu potrebu za konekcijom sa suprotnim polom i dobijate idealnu žrtvu za osobu sa pedofilskim namerama.
I dobro, objasnili/e smo donekle, teoretski, šta se desi tim devojčicama. I šta dalje?
Okrenite se oko sebe, videćete žene koje na razne načine pate od ovog fenomena. Neke su na tom spektrumu bliže seksualnoj devijantnosti neke su bliže frigidnosti, neke imaju ogroman problem sa samopoštovanjem i samopouzdanjem. Razne su nijanse. Ono što je zajedničko jeste da one sve pate u tišini. Razlog za to jeste društvo koje ne kritikuje očeve po istim parametrima kao majke, ovo je tema za jedan poseban post, ali važno je napomenuti.
Dobro nam je poznat osećaj da smo gaslightovane.
Društvo nam kaže da smo ravnopravne, da nam je dobro kako je nekima tamo, da smo lude i umišljamo.
Generacijska trauma žena je ozbiljna tema, ozbiljan zadatak za jedno društvo!
Ona je nešto što ostavljamo u amanet našim ćerkama i unukama nadajući se da će nekada biti drugačije. Devojčice stvaraju ideju o muškarcu kao nekom u daljini, o muškarcu kao nekom ko je nedostupan, nekom od koga ne očekujemo mnogo, čak ni ljudskost. Generacije žena odrastaju bez razumevanja odnosa i ljubavi sa suprotnim polom van seksualnog i ljubavnog konteksta. One dalje kroz život nose šablon po kome je muškarac onaj koji njih bira, onaj koji je nagrada i onaj koji je neophodan za njihovu vrednost; i konačno onaj čiju ljubav mogu dobiti samo kroz seksualne i romantične odnose.
Anastasija Janković